Tonka Maleković: MJESTO UMJETNIKA


GALERIJA PM

HDLU

Zagreb

02 – 12. 10. 2010.

.

Mjesto umjetnika je konstruirana situacija za trideset izvođača , Galeriju PM i publiku. Izvođački kolektiv se kreće ujednačenim tempom reagirajući na kružni prostor Galerije PM, koja služi kao jedini orijentir. Zvuk nalazi svoj oslonac u koracima, a svjetlost u komunikaciji između bijelih, neodređenih ploha, jasnih crnih površina i izvođačkih tijela. Prostor je u ovom slučaju samo prolazna tvrdnja i jedan od mogućih simboličkih oslonaca.

Po Perecu, Prostor u kojem živimo nije ni neprekidan ni beskrajan ni homogen ni izotropan. No znamo li točno gdje se lomi, gdje se savija, gdje se prekida i gdje se spaja? Nejasno osjećamo pukotine, zjevove, točke trenja; katkad imamo neodređen dojam da na mjestima zapinje, puca ili da se sudara. Rijetko želimo saznati nešto više i najčešće prelazimo s jednog mjesta na drugo, iz jednog prostora u drugi, a da se i ne sjetimo izmjeriti prostorne razmake ili o njima voditi računa… [1]

Svaka naša svakodnevna gesta se tako, svjesno ili nesvjesno, upisuje u prostorne koordinate, stvarajući nebrojene situacijske kombinacije. No, što se događa kada se neka od tih situacija podvlači kroz umjetničku strategiju? Mogući odgovor donosi privremena mikro-situacija za specifičnu prostornu lokaciju galerijskog predznaka autorice Tonke Maleković.

.

.

Galerija je u ovom slučaju ispražnjen prostor, čije postojeće karakteristike autorica podcrtava, vodeći se principom ekonomičnosti (korištenja minimalnih sredstava). Ogoljavanjem i svođenjem galerije na prostorne kulise vidljivim postaje tijelo i njegovo prostorno okruženje, te je fokus stavljen na nešto drugo: socijalnu komponentnu korištenja prostora i relaciju koja se stvara između izvođača, kod publike te na liniji izvođač-publika. Umjetnička akcija time nadilazi galerijski prostor i  pretvara se u socijalno-doživljajni eksperiment koji se nadovezuje na prolazne, kontinuirane, fludine geste i socijalna iskustva više nego na materijalne predmete koje galerijski prostor nerijetko proizvodi. I kroz taj proces neizbježno je zapitati kako se danas umjetnici kreću tj. sudjeluju u sustavu umjetnosti i društveno-ekonomskom sustavu uopće?

U akciji Mjesto umjetnika, galerijski kontekst, po modernističkim principima utjelovljen, opstaje kao nužna tehnička i infrastrukturna kulisa, okvir rada suvremenog umjetnika, anestezirano područje za produkciju i demonstraciju radova. No, istovremeno se pokušava, sizifovskim trkom, utjecati na njegov monumentalizam. Uvodeći pokretalačko zrnce fragilnosti i otvorenosti, akcija dijagnosticira kratkotrajne momente sinhronizacije među izvođačima, blokovsko sučeljavanje s mogućom publikom, neizvjesnost anticipiranog ishoda, te nepostojanje čvrste i jedinstvene platforme sposobne za borbu za svoja prava.

Svi mi, negdje u sebi, ili barem u počecima djelovanja, mislimo kako treba promijeniti svijet. Ciljamo oslobađajuću promjenu u društvu, u kojemu se nerijetko osjećamo zatvoreni, nemoćni i prekaritetne pozicije. Znajući da je promjena jedino moguća kroz specifični niz akcija i konstruiranih situacija, tragamo za njima, hvatajući se u koštac s nemogućnostima.

Ivana Meštrov


[1] Francuski pisac i sociolog Georges Perec je davne 1974. godine u svojoj knjizi Vrste prostora zaigrao semantičku strukturu prostornih jezika u kojima djeluje, počevši od dekonstrukcije prostora stranice koja ga profesionalno određuje, preko osobnosti, ali i uvriježenosti stambenog do javnih urbanih kretanja, ruralnih procijepa i međurelacija. Georges Perec, Vrste prostora, biblioteka “Psefizma”, Meandar, Zagreb, 2005, 5.

.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s