Jonas Mekas at Serpentine, London // Review

snail

Retrospektivni pogled na rad i djelovanje eksperimentalnog filmaša Jonasa Mekasa u londonskoj Serpentine galeriji

5. 12. 2012. –  27.1. 2013.

 Piše: Ivana Meštrov

http://www.youtube.com/watch?v=XhmZ7C-oXDY

.

Koračajući prema naprijed, na trenutke bih vidio kratko svjetlucanje ljepote naslov je jednog od recentnijih filmskih uradaka Jonasa Mekasa, vodeće figure suvremenog međunarodnog nezavisnog i (neo)avangardnog filma, rođenog 1922. godine u Litvi. Jonas Mekas ustanovljuje se u filmu još poslijeratne 1949. godine, od trenutka kada New York postaje njegovo životno i radno odredište, nakon nekoliko ratnih godina prinudno provedenih u radnim logorima i prihvatilištima za izmještene osobe diljem Njemačke. Već tada je u svojoj rodnoj Litvi, prepoznat i po poetskim uradcima, a neke od njegovih zbirki poezije naslovljene Idile, i dan danas su lektira litavskih osnovnoškolaca. Štoviše, u toj je zemlji sudeći po izložbenoj bibliografiji tek odnedavno uistinu prepoznat i kao filmaš, unatoč prvim ponovnim susretima već početkom 1970ih godina, iz kojih proizlazi Mekasov antologijski osamdesetominutni film Reminscencije s puta u Litvu nastao 1972. godine.

Mekasova aktualna izložba u londonskoj galeriji Serpentine pokušava upravo to, eliptički obuhvatiti cjelokupno autorovo stvaralaštvo s posebnim naglaskom na rane uporišne točke; od ranih fotografskih i intelektualnih početaka s bratom Adolfasom još u Njemačkoj, prvih poetskih uradaka, prve Rolex kamere, kupljene već po dolasku u New York, koja je i danas, unatoč prelasku na video medij, njegov prvi alat.

Središnju točku izložbene prezentacije svakako čini i mozaik od 80 printova 16 milimetarskih filmskih frejmova, koji predstavljaju i vizualni kolaž Mekasovog najnovijeg filma, produciranog upravo za ovu izložbu i naslovljenog Izdvojeni kadrovi života sretna čovjeka. Ovaj prezentacijski postupak po kojem je Mekas prepoznat u muzejsko-galerijskom svijetu još od ranih devedesetih godina 20. stoljeća, svjedoči ujedno i o Mekasovom sustavnom pronalaženju drugačijih vidova predstavljanja, diseminacije, ali i popularizacije eksperimentalnog filma, koja ga je i dovela u galerijski svijet. Također, već taj prvi susret unutar izložbe uvodi u samu srž autorovih preokupacija; male filmske dnevničke forme svakodnevnog u odmaku od linearnih naracija i klasičnih filmskih postupaka. Već nam je na samom početku prilično jasno komunicirana introspektivnost kao osnovni parametar Mekasovih prikaza: niz proživljenih situacija s kojima on pokušava uspostaviti, skoro pa objektivizirajući odnos, koristeći tekst i eksperimentalni filmski vokabular kao odmak, te namećući se u tom procesu kao impregnirajuće prisutan, ali i emotivno odmaknut pripovjedač i vizualni operator. Ne može nam ne promaknuti i svjesno-letimično pisanje povijesti jedne umjetničke scene, s obzirom na figure koje se pred nama u Mekasovim filmovima uvijek iznova ukazuju. Vrlo brzo Mekas, već po dolasku u New York, postaje jedna od centralnih figura vrlo vibrantne umjetničke scene, te su mu bliski suradnici Andy Warhol, Allen Ginsberg, Kenneth Anger i Maya Deren. Warhola je, kažu, inicirao u eksperimentalni film, a o podršci, koju su si međusobno pružali svjedoči i kratka filmska forma o nagradi Nezavisnih filmaša koju mu uručuje još davne 1964. godine. Isto tako, Mekas je od samih početaka po osobnoj poetici blizak članovima Fluxusa, kao što je i ozbiljan promicatelj nezavisnog filma kroz organizacijske pothvate, ali i kritike u samizdatima ili renomiranim filmskim časopisima. I tako, već na samom početku izložbenog ophoda, možemo se uloviti na udicu prepoznavanja nekih od figura kulturne i društvene scene druge polovice 20. stoljeća, bitnih protagonista Mekasove svepreklapajuće umjetničko-životne konstelacije: od Salvadora Dalija do Theodora Dreyera, Stana Brakhagea, Kena Jacobsa, Allena Ginseberga, Paola Pasolinija, Georgea Maciunasa, Nama Juna Paika, Anne Karine, Lou Reeda, Edie Sedgwick, Andyja Warhola, Jackie Onassis Kennedy i malenih Kennedyijevih, koje je Mekas sedamdesetih poučavao u eksperimentalnom filmu. Svi oni, sudjeluju u gradnji kratke vizualne poeme od po tri kadra, iz kojih proizlazi jedna topla koloristička patina i autorov pogled pun razumijevanja. U jednoj od daljnjih izložbenih prostorija taj je dojam snažne, zaigrane zajednice pojačan i kroz Mekasov projekt Prvih 40 iz 2006. godine. Otpočet 2006. godine, ovaj projekt pokazuje Mekasovu otvorenost novim filmskim tehnologijama i diseminacijskim procesima. Digitalizirajući i nanovo interpretirajući različite arhivske materijale on tako  stvara osvježene dnevničke poglede, iz perspektive nove stvarnosti, koju živi. Jedan od tih 16 mm filmova prebačenih u video format je i Wahol i Maciunas u trajanju od 3 min i 12 sekunda. Video počinje Warholovom izložbom u Whitney muzeju 1971. godine, iz koje proizlaze dinamični kadrovi muzejskog postava i elektrizirana vizija plakata Campbell juhe u urbanom okruženju. Sljedeća sekvenca bilježi maleni, bijeli, ciglasti interijer, gdje prepoznajemo Warhola, Maciunasa, Johna Lennona, Yoko Ono i Mekasa u kuhanju i veseloj interakciji na temu pop arta i fluxusa. Sve završava kadrom snimljenim na ulici, gdje dvije skupine zaigrane mladeži formira ‘dvije gusjenice’ koje se sudaraju. Same lokacije nisu naznačene, kao ni godine, samo je na početku umetnut tekstualni dio ispisan pisaćim strojem, koji navodi naslov, te ponekad i osnovne protagoniste. Atmosfera je zaigrana i prijateljska. Kao i u ostalim prikazima koji se odmotavaju: Allena Ginsberga kako pjeva blues, Patty Smith, Muzej grafita u Bronxu, Hare Krišna okupljanje, redovnike filma, itd.

Za sve koji žele znati više, svakako je zanimljivo prokrstariti i Mekasovom webstranicom, kao jednom od bitnih komunikatora širokog spektra njegovog rada i iznalaženja novih načina za bivanje s filmom. Uistinu je ta posvećenost fimskom mediju, promicanje drugog pogleda unutar filmskog i neprestano aktiviranje suradničkih mreža oko filma, ono što nas najviše pridobiva kroz izložbu. To dodatno podupiru i portreti (neo)avangardnih filmskih redatelja u Americi i Velikoj Britaniji, snimljeni u razdoblju od kraja pedesetih do devedesetih godina 20. stoljeća. Mekasova znatiželja za svijet i filmske postupke u njemu, kao i njegove glavne protagoniste, kao da nikada ne presušuje.

U istoj prostoriji, niz je printova naslova New Yorku s ljubavlju. Ovo ljubavno pismo gradu, ispisano u celuloidu, koji ga je vratio u život nakon izgnanstva, ukazuje na još jedan bitan egzistencijalni element Mekasove autorske konstelacije. New York kao okruženje većine njegovih filmova, izravno je vezan i s jednom od autorovih najpoznatijih dnevničkih formi, Waldenom. Paralelno s Thoreauovim junakom i Mekas kao da uvijek iznova traga za što jednostavnijim podključem života, samodostatnošću i suverenošću filmskog izraza izvan sveprisutnih komercijalnih težnji, osobnom deklaracijom nezavisnosti i skupnim socijalnim eksperimentom. I baš u tom međuprostoru pronalazi duže ili kraće bljeskove ljepote.

Najdirljiviji dio izložbe zasigurno čini njegov najnoviji film, kao kolaž svega dosadašnjeg, ispričan u manje od 70 minuta. Skoro pa hipnotički uvlači nas u ljetna kupanja, skrivene kutke New Yorka, koji ispada megolopolom okupanom u suncu i prirodnom okolišu, gdje se  godišnja doba preklapaju, a vremenske i prostorne distance poništavaju. Litvanska šetnja tako postaje ljetovanje u Cassisu ili pogled kroz prozor Mekasove životne družice s prijateljicom na rijeku Hudson u kasnu jesen. I zaista, svi se ti kadrovi, toliko prirodno, smisleno i lako izmijenjuju i nadopunjuju. Idealizam petnaestogodišnjaka izgleda prilično blesasto nama odraslima, reći će Diane, jedne od osoba, koje Mekas nerijetko citira u samom filmu. Pokušao sam uloviti neke trenutke ljepote i sreće koji me okružuju od kada imam 5 godina, nadovezat će se smjelo u voice off-u, Mekas. Iako će se većina kritičara složiti da u svojim najnovijim uratcima, Mekas gubi na smjelosti i kontestaciji u prikazu, ne može nam promaknuti ta jednostavna, nepodnošljiva lakoća postojanja kao podtekst i dignitet življenja, koje autor promiče. Volim ono što vidim, zašto bih to inače pokazivao, reći će.  No, u istom trenutku, ne treba pasti u stupicu nostalgičarske interpretacije autorovog odnosa ka sakupljenom materijalu, koji to uistinu nije. Ne radi se ovdje o mojim reminiscencijama. Moje slike jesu moja memorija, ali i time što su slike, više nemaju veze s mojim sjećanjima. Postaju jednostavno realnost. Koga briga za sjećanja? Meni to nije bitno, kaže Mekas.

Time se ističe kontinuirana sadašnjost filmskog medija, koja se gradi u suodnosu s promatračem uvijek i iznova, danas.

Jednog ću se dana možda osamiti i izgraditi svoju drvenu kuću u šumi pokraj grada, reći će Mekas. Baš kao i Thoreauov Walden. No, u međuvremenu još: Želim slaviti male filmske forme, lirske forme, pjesmu, akvarel, etidu, skicu, portret, arabesku, bagatelu i kratke pjesme u 8 mmetarskom formatu. Stojim usred informacijske autoceste i smiješim se jer sam svjestan da je leptir na jednom malom cvijetu negdje tamo daleko, upravo zavijorio svojim krilima.  I znam da će se čitav slijed povijesti drastično promijeniti baš zbog tog istog vihora. Jedna super osmica upravo je pokrenula blagi povjetarac negdje tamo u newjorškom Lower East Sideu, i samo zbog toga, svijet više nikada neće biti onaj isti.

Tekst je izvorno emitiran u emisiji Triptih, Treći program Hrvatskog radija

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s