From opposing ‘old VS modern’ to conservation of artistic creations of modernism

Foto_ sandra simunovic_JL

Od suprotstavljanja starog s modernim do konzerviranja umjetničkih tvorevina modernizma

(Tekst pročitan na tribini “Kako štitimo arhitekturu modernizma?”, u organizaciji projekta MOTEL TROGIR i DPUH-a, 15. veljače 2017.)

Marko Špikić

Škotski povjesničar arhitekture i konzerviranja Miles Glendinning je 2013. koristio riječ pokret za konzervatorsko djelovanje, implicitno ga suprotstavljajući drugom pokretu, modernističkom, s kojim je konzervatorski imao buran suživot, ulazeći s njim u sukobe ili saveze.

Ideja moderniteta nije strana konzervatorskom pokretu i ta se premisa ne treba držati važećom tek odnedavno: od naizgled najkonzervativnijih arhitekata (-restauratora) iz naraštaja Viollet-le-Duca u programskim se tekstovima stalno pokušava stvoriti mit o inovacijskoj iznimnosti (samo naš naraštaj, tek u naše doba…).

No, kako nam pokazuje razvitak događaja u konzervatorskom pokretu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojao je čitav proces koji je vodio od modernističkog odricanja od anakronih arhitekata-restauratora (historicista – od Paula Tornowa do Hermanna Bolléa), odnosno do pokušaja spoja konzerviranja i kreiranja.

Austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl 1903. koristio je pridjev der moderne tumačeći tadašnji najnoviji odnos prema spomenicima (ili tadašnje stanje tzv. kulta spomenika). No umjesto da se modernitet (prateći recepturu mlade avangarde) shvati kao osporavanje, odbacivanje, distanciranje, supstituciju ili prevrat – tada je modernitet shvaćanja prošlosti zamišljen kao promicanje altruizma i tolerancije u poimanju heterogenosti starog i modernog spomeničkog ambijenta, od najmanjih pojedinosti do slika gradova (ali uvijek u njihovoj dinamičnoj međuovisnosti) te od promicanja estetskih vrijednosti do pobijanja nacionalističkog principa.

U srednjoj je Europi istodobno stvoren iznimno važan i istodobno previđen (pa i odbačen, zapostavljen) program prema kojem je autentičnost naslijeđenih spomenika (kao ulomaka) trebalo spojiti s autentičnom, odnosno iskrenom ili istinitom aktualnom umjetničkom tvorevinom (u duhu krilatice sa zgrade bečke Secesije). Poimanje prošlosti i predviđanje budućnosti tako su se, uz pomoć pojmova novog stvaralaštva (Neuschöpfung), trebali stopiti u jedinstvenoj tvorevini, lišenoj historicističkog uživljavanja i arbitrarne hipoteze. Pisci poput Corneliusa Gurlitta, Georga Dehia, Otta Wagnera, Georga Hagera i Konrada Langea zalagali su se za iskrenu, inovativnu i vidljivu simbiozu koja je stapala očuvanje i tvorbu.

Takav suživot nije bio svima prihvatljiv. Nemali broj prvaka europskoga konzervatorskoga ali niti modernističkoga pokreta nije mogao prihvatiti tu simbiozu. Kada je modernistički pokret Le Corbusierovim urbanističkim planovima 1920-ih (Plan Voisin za Pariz) nastupio kao vrsta prevratne (pa i destruktivne) objave, optimistična zamisao njemačkih konzervatora i arhitekata s početka stoljeća o stvaranju savezništva starog i novog u urbanom slijedu postala je neaktualna i politički neiskoristiva. Talijanski teoretičar restauriranja Gustavo Giovannoni modernistički je izraz zato vidio izvan posvećenog povijesnog grada, govoreći o prostoru poštovanja novoga u odnosu na baštinjeno.

Nakon golemih razaranja povijesnih gradova u Drugom svjetskom ratu, međutim, taj koncept postao je za mnoge sredine neodrživ i besmislen (jer je život morao nastaviti tamo gdje je stalo – ili nestalo –pamćenje), a staro i modernističko je, prema odlukama vlasti ili zbog pritiska nostalgična ili reformski orijentirana mnoštva, bilo ili prihvaćeno kao egzistencijalno bitno (odnosno oživljavajuće) ili odbacivano kao strano i nespecifično. Tu bih podsjetio na stupnjeve tretiranja razorenih europskih gradova, koji se mogu sažeti kategorijama progresivne obnove i regresivne rekonstrukcije – ti stupnjevi podjednako govore o poimanju važnosti i funkcije konzervatorskog i/ili modernističkog pokreta.

Tako dok je središte Gdańska, Wrocława, Saint-Maloa i Varšave bilo rekonstruirano prema konceptu „gdje je bio i kakav je bio“ (com’era e dov’era), središta Rotterdama, Londona, Coventryja, Le Havrea, Frankfurta i Zadra pokazuju različiti pristup, koji tek nalikuje integriranju (ili „plombiranju“) pronađenih ulomaka, predložen početkom 20. stoljeća.

Zalazom modernizma kao međunarodnog pokreta i proglašenjem niza post-pokreta od 1960ih i 1970ih godina, zamišljanje moderniteta kao aktualne sile koja ne spaja prošlo i današnje nego današnje i buduće, i samo je postalo historijskom činjenicom.

Dok je modernistički izraz u eri svoje poratne dominacije zbog estetskih ili čisto političkih razloga u starim gradovima promicao postupke distanciranja i diferenciranja (prema riječima Thomasa Willa), stvarajući u teatru pamćenja gradova nešto usporedivo s Brechtovim očuđenjem (Verfremdungseffekt), on se tada uglavnom suprotstavljao ideji spomenika, govoreći: tu sam, trebam služiti reformiranom životu novoga društva preživjelih kao iskreni izraz svojega doba, pa i kao instrument katarze.

Nastupanjem krize modernističkoga pokreta, njezin izravan neprijatelj – nostalgija, počeo ga je prevladavati; prvo je zauzeo njegovo mjesto tzv. post-modernizmom (učinivši ga poviješću), potom je postavio pitanje o njegovoj sudbini, odnosno njegovoj budućoj egzistenciji. To je bio prvi stupanj prepoznavanja vrijednosti i invencije dojučerašnjeg suparnika kao pokorene historijske činjenice, koja se tada mogla započeti tretirati kao kulturna baština.

Time je otvorena mogućnost da se velike ambijentalne geste modernista započnu valorizirati. Proces je usporediv s prepoznavanjem industrijske baštine jer su i modernizam i industrija, od Thatcherove Britanije do Tuđmanove Hrvatske, preobrazbama u nacionalnoj ekonomiji i uspostavom post-komunističkih nacionalnih identiteta, gotovo preko noći postali drugo i anakrono.

To je dovelo do onoga što je Françoise Choay početkom 1990ih nazvala vrijednost sažaljenja. I prije njezine knjige iz doba prevrata (ili Fukuyamina „kraja povijesti“) započelo je historiziranje moderniteta. Ono se preobrazilo iz programskih tekstova u analizu sustava shvaćena kao zatvoreno poglavlje te iz interpretacije filozofskih ili književnih dosega modernističkog projekta u tretiranje opipljivih spomenika modernizma.

Tako su, upravo pred pad Berlinskoga zida, u Eidhovenu 1988. nizozemski arhitekti Hubert-Jan Henket i Wessel de Jonge osnovali DOCOMOMO, odnosno Međunarodnu radnu skupinu za dokumentiranje i konzerviranje građevina, cjelina i okoliša Modernističkog pokreta. ICOMOS-ov Međunarodni znanstveni odbor za baštinu 20. stoljeća (ISC 20THC) počeo je u proteklim godinama raditi na tom tragu.

 

Konačno, dao bih svoje mišljenje o očuvanju modernističke baštine u Hrvatskoj.

Prvo, modernizam u našoj zemlji treba postati baština s građanskim pravima.

Nadalje, kao i sve spomenike, nije dovoljno sagledavati tek njihovu epidermu ili, za nestručne entuzijaste, apstrakciju njihove tlocrtne geometrije. Valja ih promatrati kao plodove vremena u kojima su nastali: osim strukture, tu je i funkcija koja je u njima upisana – socijalna, proročanska, upućena budućem vremenu koje je trebalo razumjeti i prihvatiti te poruke i učiniti ih socijalnom zbiljom.

Zato mislim da očuvanje modernističke građevine, recimo Neidhardtova Sjemeništa na Šalati, Vitićeva sklopa u Laginjinoj ili škole Sime Matavulja u Šibeniku, Galićeve stambene zgrade u Varaždinskoj – Moskovskoj – Beogradskoj – Proleterskih brigada – Vukovarskoj ili na obližnjem Svačićevu trgu, da ne spominjem nebrojene primjere koje zahvaljujući Željki Čorak, Tomislavu Premerlu, Darji Radović Mahečić i Tamari Bjažić Klarin posjedujemo u svojem imaginariju, uvijek uključuje i postavljanje novih pitanja: ne samo o tome što ti „namjerni spomenici“ mogu značiti našim stručnim ili javnim očima 2017., već i što su mogli značiti kao glasnici budućnosti u doba njihova nastanka.

Treće pitanje kod modernističkih zgrada: treba li ih uvijek valja tretirati unutar kulta vrijednosti noviteta (kao da su danas nastale i takvima se trebaju čuvati za vječnost) ili, kao kod tretiranja ranije prepoznatih povijesnih spomenika, treba uvažiti preobrazbe i promjene – od trošenja i tragova starenja do dogradnji? (Kolega Petr Kroupa s Tehničkog sveučilišta u Brnu i češkog ICOMOS-a nije o tome imao dvojbe pri restauriranju Miesove Vile Tugendhat, kao ni kolega Alan Braun sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta i hrvatskog ICOMOS-a kod projektiranja intervencije na spomenutoj Vitićevoj zgradi).

Tu je i pitanje diskontinuiteta koji poznajemo u „tradicionalnom“ tretiranju povijesnih spomenika: navikli smo konstatirati gubitak, lom ili prekid – kao refleksiju naše nestabilne socijalne zbilje u proteklom stoljeću. To smo vidjeli kod plemićkih dvoraca, ruševnih, napuštenih crkava i plemićkih gradova u depopulariziranim dijelovima kontinentalne i primorske Hrvatske i Istre. No, što je sa socijalno-političkim rezom koji je nastupio 1990. godine, u kojem je prononsirano zajedništvo ili solidarnost socijalističke zajednice zamijenjeno diktatom nacionalne specifičnosti ili dominacije te privatnog vlasništva i nepristupačnosti objektima našeg divljenja?

Odricanje od „propale države“ imalo je posljedice koje u ekonomiji svi dobro poznajemo. Ono je, međutim, dovelo do materijalnog propadanja, razaranja ili snažnih preobrazbi ikoničkih djela hrvatskog međuratnog i poratnog modernizma jer je, poopćeno rečeno, osjećaj zajedništva zamijenjen osjećajem parcelacije javnoga prostora.

Završit ću radnom hipotezom da odricanje od te postupno prepoznate i uspostavljene baštine treba imati puno šire konotacije u našoj percepciji proteklih desetljećā. Vjerujem da nam je jasno da će nas to minulo doba kojega su se u ime većine u nedavnoj prošlosti odgovorni olako odrekli, prestati opterećivati ako ga započnemo dubinski i kritički upoznavati, proučavati i štititi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s