NE VJERUJ PRIPOVJEDAČU #1

Marko Tadić: Događaji za zaboraviti

NE VJERUJ PRIPOVJEDAČU #1

Umjetnici: Doplgenger (Isidora Ilić, Boško Prostran), Vlado Danailov/ Mila Dimitrovska, Tilmann Meyer- Faje, Marko Tadić, Ivan Ramljak

Galerija VN, Zagreb, Ilica 163A / 22.12.2020.- 19.01.2021. (Izložba je otvorena za javnost od utorka, 22.12. od 17h, uz uvažavanje svih aktualnih epidemioloških mjera)

«Trebali biste biti nepovjerljivi prema slikama, baš kao i prema riječima»[1]

Kada je, jednom prilikom, opisivao prekretnicu u svom filmskom iskustvu kao gledatelj, filmski redatelj Michael Haneke ukazao je na jednostavnu gestu glavnog lika usred neke filmske potjere kada se ovaj iznenada okrenuo prema kameri tj. gledateljima i direktno im se obratio s nekoliko usputnih rečenica. Taj trenutak, tvrdi Haneke, za njega je označio gubitak filmske nevinosti i neizbrisivo obilježio svaki film koji je nakon toga režirao. Od tada počinje gajiti nepovjerenje prema pripovjedačima koji tvrde da prikazuju stvarni život.[2]

Jedan drugi filmaš, Harun Farocki, kako u svojim filmskim radovima, tako i u teorijskim promišljanjima, analizira načine na koje pokretne slike i kamere utječu na naš svakodnevni život. Njegovi radovi pokušavaju denaturalizirati pokretne slike, ukazati na kompleksne procese njihove konstrukcije te ih kritički analizirati, očekujući od gledatelja da učini isto, potičući ga na angažirano gledanje.

Preispitivanje politike medijskih slika koje su bile ključne za razvoj povijesnih narativa na području bivše Jugoslavije između 1980. i 2000. godine, razdoblja obilježenog nizom promjena u društvenim odnosima, ekonomskom i političkom krizom i događanjima koji su doprinijeli raspadu Jugoslavije, ključno je mjesto umjetničke prakse beogradskog umjetničkog dua- Doplgenger. Kako tvrde, te konstruirane medijske slike, kao važan ideološki državni aparat, poslužile su kao osnova za izgradnju osobnog, a zatim i kolektivnog pamćenja. Pitanje koje si postavljaju kao (post) jugoslavenska generacija jest: kako smo reagirali i kako i dalje reagiramo na različite, suprotstavljene «montaže sjećanja» kojima smo bili i još smo uvijek izloženi?[3]

Negdje između tih referentnih točaka leži ideja za izložbu smještenu u konkretan prostor i društveno-politički kontekst u kojemu slike i priče i dalje generiraju određena znanja, a posebno ih je zanimljivo analizirati u polju još uvijek aktualne borbe za interpretaciju jugoslavenskog socijalističkog nasljeđa. Sve više smo svjesni procesa koje Florian Beiber naziva metodološkim nacionalizmom[4], a tiču se «konstruiranja realnosti» čitanjem povijesti unatrag. Ovaj pristup, karakteriziran činom ponovnog tumačenja nedavnih povijesnih događaja iz perspektive novoosnovanih nacionalnih država, sadrži određeni stupanj manipulacije prošlim događanjima kako bi se uspostavile takozvane «nacionalne povijesti».

U tom kontekstu želimo sagledati još jedan odnos, onaj između arhitekture sredine 20. stoljeća, izgrađenih okoliša iz razdoblja socijalističke Jugoslavije i medijske (filmske, video) slike kao jednog od kanala njihove reprezentacije i (re)interpretacije danas. Izložba predstavlja radove nastale u umjetničkoj rezidenciji projekta Motel Trogir ili u dijalogu s njom. Budući da je modernistička arhitektura spomenutog razdoblja svojevrstan materijalni dokaz, svjedok političke ekonomije s drukčijim temeljima i aspiracijama od današnjih, takva okruženja mahom su nedopustiva u aktualnoj logici proizvodnje prostora. Unatoč povremenoj fascinaciji formom, više ih se doživljava kao abnormalne pogreške u urbanoj mašti novih administratora, developera i poduzetnika.[5]To je jedan od razloga zašto ih se sve više uklanja ili prepušta propadanju, kao ekonomski neopravdane i «neodržive». Nekako paralelno s aktivističkim inicijativama za pokušaj njezinog očuvanja i revalorizacije, modernistička arhitektura iz razdoblja socijalizma, sve više postaje predmetom interesa suvremenih umjetničkih praksi, posebno u mediju fotografije, videa i filma. Iako je tema prisutna i od ranije te je ključno markirala trasu pojedinih, međunarodno priznatih umjetnika s ovih prostora[6], njihova recentna proliferacija otvara niz novih pitanja.[7]Kako se danas na filmu kreira slika arhitekture i okoliša koji pripadaju drugoj društvenoj i prostornoj paradigmi? Koji su modaliteti njihove (medijske) interpretacije? Koja je politika tih slika i kakvu ulogu igraju u trenutnoj reprezentaciji, historizaciji i (re)interpretaciji jugoslavenske socijalističke prošlosti? 

Ova izložba tek je vježba iz gledanja i promišljanja o navedenoj temi. 

Doplgenger: Snimak pejzaža bez predistorije

O RADOVIMA I AUTORIMA:

Doplgenger: SNIMAK PEJZAŽA BEZ PREDISTORIJE

Video│HD Video (16:9) │ 14’ 22″ │ kolor │ stereo │ 2020.

Eksperimentalni film umjetničkog dua Doplgenger (Isidora Ilić i Boško Prostran) svojevrsna je vizualna i poetska intervencija koja namjerno zaobilazi visoko reprezentacijske kodove recentnog umjetničkog i dokumentarističkog bilježenja devastiranih arhitektonskih objekata jugoslavenskog modernizma. Vizualno, film se sastoji od dva kadra, pogleda na hodnik, rampu u nekadašnjem Dječjem lječilištu u Krvavici i komadić mora, iz gornjeg rakursa, s kata, gdje su smještene ruinirane dječje sobe. Gradeći cirkularni narativ u epistolarnoj formi, u priču nas uvodi ženski glas. Jesenski boravak na moru ispunjen je prikrivenom tenzijom i slutnjom. Sjećanja i subjektivni doživljaji mjesta žene koja piše prijateljici smjenjuju se s faktičkim opisima Makarske rivijere. Vrijeme se lomi kako se priča dalje odvija, njegove odrednice mijenjaju se nestabilnošću riječi koje ga opisuju. Film rastače (linearnost) vremena, ali i značenja, uništavajući strukturu govornog jezika, ali i materijalnost samog filma.

Doplgenger je umjetnički duo kojeg čine Isidora Ilić i Boško Prostran. Bave se odnosom između umjetnosti i politike kroz preispitivanje režima pokretnih slika i modusa njihove recepcije. Radovi su im predstavljeni na brojnim samostalnim i grupnim izložbama kao i na filmskim/video festivalima u zemlji i inozemstvu. Dobitnici su niza nagrada.

Marko Tadić: DOGAĐAJI ZA ZABORAVITI

Film│stop animacija, kolor , 6’│2020.

Snimljena na 16-milimetarskom filmu, ova je vizualna ekspresija zasnovana na arhivskim materijalima i poemi Hansa Magnusa Enzensbergera. Progovara o zaboravljenim ljudima, njihovim životima i njihovim djelima. Arhive su pronađene na zagrebačkom buvljaku; jedna je ona poznatog arhitekta, a druga slavnog kompozitora. Film razmišlja o tom događaju, o iščezavanju i zaboravljivosti ljudi.

Marko Tadić studirao je na Accademia di Belle Arti u Firenci. Njegova umjetnička praksa uključuje crtež, instalaciju i animaciju. Dobitnik brojnih umjetničkih nagrada, njegova su djela izlagana na mnogim samostalnim i skupnim izložbama širom svijeta. Godine 2017. zajedno s Tinom Gverović predstavljao je Hrvatsku na 57. bijenalu u Veneciji.

Ivan Ramljak: DOM BORACA

Dokumentarni film│49’│2018.

Dom boraca narodnooslobodilačkoga rata i omladine Jugoslavije izgrađen je 1974. u Kumrovcu po projektu arhitekata Berislava Šerbetića I Ivana Filipčića. Početkom 1990-ih Dom je zatvoren i do danas mu nije pronađena nova svrha. Redatelj statičnom kamerom raščlanjuje prazne prostore Doma, koji je danas bez funkcije, no održavan. Film je nastao u produkciji ADU i Restarta.

Ivan Ramljak je filmski redatelj, kritičar i neovisni kustos. 2018. godine završio je master studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Ivan Ramljak: Dom boraca

Tilmann Meyer- Faje: URUŠAVANJE BUDUĆNOSTI

Video dokumentacija intervencije u javnom prostoru│ 2020.

Tilmann Meyer-Faje istražuje neuspjehe industrijskih procesa. Svojim keramičkim skulpturama kopira suvremene građevine naše visoko razvijene civilizacije i predviđa njihovo propadanje. Fokus mu je na bilježenju kraha utopijskih urbanih snova. Uz intervencije u nizozemskim gradovima, bavio se i procesima urbanizacije Sovjetskog Saveza, a ovo je njegov prvi rad vezan uz modernističko nasljeđe Jugoslavije. Model trogirskog motela arhitekta Ivana Vitića izrađen od gline bio je podvrgnut suptilnoj, ali definitivnoj de-agregaciji i time polako nestajao. Proces je snimljen dok se odvijao u javnom prostoru Trogira, u veljači 2020. godine. 

Tilmann Meyer Faje je nizozemski / njemački umjetnik koji radi i živi u Amsterdamu, gdje je 2000. godine diplomirao na akademiji Gerrit Rietveld, a 2004. godine na Sandberg institutu.

Vlado Danailov/ Mila Dimitrovska: ARHI.TEK brošura

HIBRIDNI PEJZAŽ. Izvještaj istraživanja │2020.

U pokušaju da istraže jedan dio jadranske obale kao prostorno-vremenski kontinuum, Vlado Danailov i Mila Dimitrovska promišljaju kako se pomaknuti izvan vlastitog antropocentričnog svijeta, uključujući sve vrste kojima zemlja pripada? Kakav krajolik može obuhvatiti i ljude i ne-ljude, a istovremeno zadržati modernističko nasljeđe? Projekt je nadahnut spontanim krajolikom u i oko Motela Trogir, stanjem koje osvjetljava novi mogući pristup stvaranju mjesta. Može se shvatiti kao istraživanje obale i motela koja je rezultirala maštovitim omažom parku i povišenoj stazi. Rad je u procesu nastanka. 

Vlado Danailov je arhitekt i istraživač. Nakon što je magistrirao na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju, pohađao je Institut za medije, arhitekturu i dizajn Strelka u Moskvi (2013/2014). Zajedno s Milom Dimitrovskom osnivač je i urednik ARHI.TEK-a, besplatne mjesečne brošure na Arhitektonskom fakultetu AFS Skoplje, otvarajući prostor za kritičko promišljanje različitih tema koje se tiču arhitektonske struke i šireg kulturnog konteksta, aktualnog vremena i prostora.

Kustosica: Nataša Bodrožić (Slobodne veze/ Motel Trogir)

Istraživači: Antonia Vodanović, Ivan Huljev


[1]Harun Farocki

[2]“Minister of Fear”, članak Johna Wraya, 23. rujna, 2007  https://www.nytimes.com/2007/09/23/magazine/23haneke-t.html

[3]“Images of Past as Images for the Future”, tekst Isidore Ilić i Boška Prostrana u Modelling public space(s) in culture. Rethinking Institutional Practices in Culture and Historical (Dis)Continuities, Lokomotiva, Skopje, 2018.

[4]Metodološki nacionalizam manifestira se nametanjem nacije ili okvira nacionalne države kao jedinice analize. Primjerice, školski udžbenici u post-jugoslavenskim republikama često obrađuju povijest nacionalne države kao da se radi o jedinoj povijesno održivoj jedinici analize, kao da je riječ o prirodnoj ili neizbježnoj pojavi. Vidjeti više u Florian Beiber: Debating Nationalism: The Global Spread of Nations, London, Bloomsbury Academic, 2020.

[5]Levan Asabashvili u Motel Trogir: It is not future that always comes after, urednici Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga, Slobodne veze/Onomatopee, 2016

[6]Praksa Davida Maljkovića zasigurno je jedan od referentnijih primjera.

[7]S jedne strane, može se tvrditi da je povećan interes umjetnika za ove teme vezan uz lokalna aktivistička nastojanja i njihov vlastiti doprinos očuvanju (ili propitivanju) strukturnih okvira i pejzaža kolektivnog sjećanja. S druge- da je to rezultat općeg, globalnog trenda i interesa za socijalističku arhitekturu i depolitiziranog umnažanja dekontekstualiziranih slika.

Izložba je dio projekta Motel Trogir. Projekt Motel Trogir u 2020. podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija RH.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s