(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU. SLUČAJ KRVAVICA

Medicinska sestra s pacijentima Dječjeg lječilišta u Krvavici. Privatna arhiva J. Mihajlović, oko 1968. 

(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU. SLUČAJ KRVAVICA

Split, Salon Galić, Marmontova 3 / Izložba traje od 4. do 15. listopada, 2021.

Otvorenje: ponedjeljak, 4.10. od 19h

Umjetnici: Doplgenger (Isidora Ilić, Boško Prostran), Duška Boban, Inicijativa «Krvavica_art», Željko Blaće, Rikard Marasović (arhiv obitelji Marasović/ Štambuk Jurašin)
Koncept: Nataša Bodrožić (Slobodne veze/ Motel Trogir)
Istraživači, ko-kustosi: Antonia Vodanović, Ivan Huljev (Udruga «Kačić»)
Produkcija: Slobodne veze, udruga za suvremene umjetničke prakse/ Projekt Motel Trogir + HULU Split

DJEČJE LJEČILIŠTE
Kružni objekt nekadašnjeg Vojnog dječjeg lječilišta, jedno od devastiranih arhitektonskih remek-djela izgrađeno sredinom 1960-ih po projektu Rikarda Marasovića, polazna je točka izložbe. Zgrada se nalazi u Krvavici, malom mjestu zapadno od Makarske, u borovoj šumi, nadomak plaže. Izgrađena u doba socijalističke Jugoslavije, bila je dio vojne imovine, a projektirana je za potrebe liječenja i rehabilitaciju djece s respiratornim bolestima vojnih osiguranika. Zgrada je mijenjala funkciju pa tako 1973. postaje vojno odmaralište,[1] kada iz primarne zdravstvene namjene prelazi u turističku, uz planove za dalju turistifikaciju šireg područja. Zbog nemogućnosti financijske samoodrživosti vojnih i radničkih odmarališta na Makarskoj rivijeri i u tadašnje vrijeme, ekonomsko rješenje pronađeno je «u uključivanju i tih kapaciteta u komercijalni turizam»[2] Međutim, izvan sezone, vojno odmaralište otvara se za osobe s posebnim potrebama, radnike slabijeg imovinskog stanja, učenike osnovnih škola na rekreativnoj nastavi. Prema svjedočenju lokalnih stanovnika i bivših zaposlenika, tako je bilo sve do 1990. [3] Jugoslavenska narodna armija 1991. odlazi iz Krvavice, ostavljajući zgradu, neoštećenu[4]. Za vrijeme rata, 1991.-1995., koristi se za smještaj izbjeglica, ranjenika, obuku specijalnih vojnih jedinica. Početkom 2000-ih zgrada je “demilitarizirana”, prešla je iz nadležnosti MORH-a u ruke državne agencije Club Adriatic, kada je uklonjen nadzor nad objektom čime je otvoren put postupnoj devastaciji koja je do danas poprimila neslućene razmjere. 

Razglednica Iz zbirke Ivana Huljeva. Autor fotografije: Foto “Daskal Makarska”, poslana 1966.

«TAJANSTVENI OBJEKT»
Ukratko, zgrada već više od pedeset godina kontinuirano živi sa zajednicom malog mjesta na Makarskoj rivijeri, nekolicina mještana u njoj provodi čitav svoj radni vijek, a potom svjedoči procesima njezine recentne degradacije. Međutim, u prvoj dekadi 2000-ih, već prilično opustošena, zgrada dolazi u fokus uže-stručnog, arhitektonskog interesa, a zatim, postepeno, i šire javnosti. Istodobno s njezinom afirmacijom kao previđenog (iz povijesti izostavljenog) remek-djela moderne arhitekture i nastojanjima da se očuva[5], medijskim posredovanjem započinje kreiranje novih narativa. Zgrada sve više postaje «tajanstveni objekt», čime se ujedno dekontekstualizira- izdvaja iz konkretnog društvenog i povijesnog trenutka u kojemu je nastala.

Doplgenger: Snimak pejzaža bez predistorije, 2020., video still

RIKARD ‘RIKO’ MARASOVIĆ
Paralelno s «ponovnim otkrivanjem» dječjeg lječilišta i njegovom afirmacijom, fokus stručne javnosti usmjerio se i na autora ovog iznimnog djela, arhitekta Rikarda Marasovića. Riječima Antonije Vodanović, zanimljivo je da unatoč tome što je za života obnašao istaknute društvene funkcije poput gradskog zastupnika, profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Hrvatske, njegov rad i kvalitetni arhitektonski projekti, gotovo da uopće nisu publicirani u ondašnjim časopisima za arhitekturu i urbanizam. Njegov suvremenik, arhitekt Igor Skopin, za Rikarda Marasovića kaže da je bio “lucidan, beskompromisan, protivnik dogme i oportunizma” koji “nije mogao preskočiti sve prepreke koje su se postavljale od idejnog projekta do realizacije zamisli” te da mu je za to “trebao drukčiji karakter, takav koji ne bi provocirao oporbu i neshvaćanje[6]. Sklapajući dijelove slabo poznate biografije, fragmente arhiva šire obitelji, na ovoj izložbi dobivamo suptilni uvid u njegov likovni rad. U slobodno vrijeme slikao je akvarele, najčešće s primorskim motivima.
 
(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU
Tragovi prošlosti mogu se izgubiti, ta će se prošlost zaboraviti u smislu da ostaje izvan pamćenja. Ali što je sa zaboravljanjem onda kada tragovi ostaju?

Duška Boban, Dječje lječilište, Krvavica, analogna fotografija, 2018.

Ovo nije izložba o arhitekturi. Ovo je izložba o gubitku društvenog (i transformiranju osobnog) pamćenja uslijed radikalne društvene promjene i posljedicama tog procesa. Sudbinu Marasovićeve kultne zgrade sagledavamo kao simptom, pri čemu arhivske materijale, izvorne dokumente, zapise i fotografije, ispreplićemo s fikcijskim narativima eksperimentalnog filma umjetničkog dua Doplgenger. Ambivalentnost fotografija Duške Boban koje dokumentiraju aktualno stanje Marasovićeve arhitekture, gotovo stimulira perceptivne varke, optičke iluzije koje na trenutke dovode u pitanje stvarnost samog prizora (mjesta). Jedan street-art «sticker» prenosimo iz interijera zgrade lječilišta, gdje je nastao kao autentični umjetnički izraz i pokušaj «prisvajanja» mjesta od strane tamošnjih građanskih inicijativa. Taj rad samo je jedan u nizu (umjetničkih) intervencija u zgradi, ujedno i direktan komentar o odnosu lokalnih vlasti i državnih institucija prema arhitektonskom remek-djelu, koje bi najradije vidjeli kao praznu parcelu slobodnu za novu gradnju po ukusu novih prostornih upravitelja. 

Umjetnička intervencija u Dječjem lječilištu u Krvavici. Autor fotografije: Rikardo Škorlić, 2020.

Prema francuskom filozofu Paulu Ricœuru, svi smo mi članovi područja ‘povijesnosti’ kao pripovjedači, kao romanopisci, kao povjesničari. Pripadamo povijesti prije nego što ispričamo priču ili ispišemo povijest. Igra pričanja uključena je u stvarnost koja se kazuje.[7]

1] Antonia Vodanović, Vojno dječje lječilište i odmaralište u Krvavici – kultura sjećanja i zaborava, neobjavljeno istraživanje iz 2020., u tisku, Slobodne veze/ Motel Trogir

[2] Matko Meštrović, 1967. u istraživanju A. Vodanović, 2020.

[3] Istraživanje A. Vodanović, 2020.

[4] Prema kazivanju Marina Andrijaševića u dokumentarnoj seriji Betonski spavači: E03 Tajanstveni objekt u borovoj šumi.

[5] Prvenstveno arhitektica Miranda Veljačić i Platforma 9,81, čijim je zalaganjem, u suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Splitu, zgrada dobila preventivnu (2012.) pa trajnu zaštitu (2015.). 

[6] Antonia Vodanović, istraživanje 2020.

 [7] Paul Ricœur, “The Narrative Function” u knjizi Hermeneutics and the Human Sciences, Cambridge University Press, 1981

Zahvale: Katja Marasović, Lada Štambuk Jurašin, Joško Jurašin, Ana Dana Beroš, Dijana Jelić Škorlić, Marija Ivanković, Tina Divić, Mauro Sirotnjak, Marin Andrijašević, Vinka Meštrović, Nina Kovačević, Dino Beroš, Jovanka Mihajlović, Nikola Đapić/ Dobrovoljno vatrogasno društvo grada Makarske, Ana Vuko, Rafaela Dražić, Nikola Križanac, Nikica Trutanić.

DEPLIJAN IZLOŽBE PREUZMITE OVDJE>

Izložba je dio aktivnosti projekta Motel Trogir. Projekt u 2021. podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s