MOTEL TROGIR

ZAŠTIĆENI HOTELSKI KOMPLEKSI IVANA VITIĆA U TROGIRU I RIJECI-DOPRINOS VALORIZACIJI MODERNE ARHITEKTURE KAO KULTURNE BAŠTINE

Tekst: Nikolina Vrekalo / culturenet.hr/ 15.05.2015

Sinergija estetike arhitekture jednostavnih oblika, novih materijala i konstrukcija s funkcionalnošću i osjećajem za krajolik temeljno je obilježje moderne arhitekture, osobito visokoga modernizma, odnosno internacionalnoga stila.
Postulati svjetske arhitekture druge polovine 20. stoljeća uspješno su elaborirani u ostvarenjima hrvatskih arhitekata iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, razdoblja poslijeratnoga turističkoga preporoda što je iznjedrio planiranu „arhitekturu slobodnoga vremena“ na jadranskoj obali kao zrcalnu sliku društvenih i ekonomskih zbivanja (privredna reforma, izgradnja Jadranske magistrale). Valorizacija moderne arhitekture kao graditeljskoga kulturnoga naslijeđa te njezina afirmacija, zaštita i obnova posljednjih su godina u središtu zanimanja domaće i inozemne stručne javnosti, a unutar toga korpusa poseban fokus zauzima turistička arhitektura hrvatske obale[1]. Doprinos vrednovanju i očuvanju turističke arhitekture hrvatskoga modernizma ostvaren je upisom motelskih kompleksa arhitekta Ivana Vitića u Trogiru i Rijeci na Listu zaštićenih kulturnih dobara Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Ivan Vitic_ Motel Sljeme

Postupak afirmacije i očuvanja vrijedne arhitektonske baštine, među čijih se stotinjak graditeljskih ostvarenja ističu i brojna izvrsna djela hrvatske moderne arhitekture, započela je, između ostalih, 2013. godine Udruga za suvremene umjetničke prakse iz Zagreba, Slobodne veze, projektom pod nazivom Motel Trogir. Zahvaljujući njihovoj stručnoj inicijativi te podršci Ministarstva kulture, motel Sljeme u Trogiru postao je 2013. godine zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrom, dok je motel Panorama u Rijeci taj status stekao u travnju 2015. godine.

vitic_rijeka_u funkciji

Sinteza moderne arhitekture i lokalne graditeljske tradicije

Kao zrela ostvarenja iznimno plodnog arhitektonskog opusa Ivana Vitića (1917. – 1986.), jadranski motelski kompleksi predstavljaju vrhunac arhitektove jedinstvene i dosljedne poetike, obilježene suptilnom sintezom moderne arhitekture i mediteranske graditeljske tradicije. Moteli u Trogiru, Biogradu i Rijeci izvedeni su prema Vitićevim projektima 1965. godine za potrebe poljoprivrednog industrijskog kombinata Sljeme prema predlošku njegova projekta za motel u Trstu 1962. godine, dok dva preostala motela iz sljemenskoga programa, u Umagu i Primoštenu, nisu izvedena. Iako su realizirani hotelski kompleksi paradigmatska ostvarenja turističke moderne arhitekture, devastirani i napušteni moteli u Trogiru i Rijeci trpe posljedice društvenih tranzicijskih procesa (privatizacija, neriješeni imovinski odnosi, inercija vlasničkih struktura), a današnje stanje motela u Biogradu, unatoč kontinuitetu izvorne namjene, rezultat je neadekvatne obnove, izvedene znatno prije početka postupka stručne afirmacije i valorizacije autorske moderne arhitekture.

Moteli, hoteli na prometnici za putnike koji putuju osobnim motornim vozilima, simbol su razdoblja poslijeratne modernizacije u kojemu je mogućnost slobodnoga putovanja i kretanja generirala specifičan odnos čovjeka prema prostoru i arhitekturi. Upravo je sve segmente te interakcije, njihovu materijalnu i nematerijalnu dimenziju, Ivan Vitić virtuozno pretočio u svoja motelska zdanja duž Jadranske magistrale.

Prikaz pažljivog vođenja pjeaščkih i automobilskih komunikacija kroz parcelu trogirskog motela

Iako pripadaju istoj tipologiji i slijede isti predložak, sva tri motela su arhitektonske varijacije izvedene sukladno lokalnim odrednicama ambijenta te topografskom i pejzažnom kontekstu. Njihova zajednička obilježja su razvedena tlocrtna kompozicija i skladan mikrourbanistički koncept što ga čine središnja zgrada (upravni i uslužni sadržaji u prizemlju te sobe na katu) i odvojeni stambeni (smještajni) paviljoni, organizirani oko parkirališta. Tako je na trogirskom i biogradskom ravnom terenu izvedena ritmizirana kompozicija volumena glavne zgrade i dviju depandansi tlocrtne L forme te samostalnih paviljona (u oba slučaja šest uskih etažnih volumena), tvoreći sintezom arhitekture i neizgrađenoga prostora jedinstvenu spomeničku cjelinu. Interpretacija riječkoga zadatka, s druge strane, ponudila je nešto drugačiju izvedbu, uvjetovanu izazovima prirodne konfiguracije zemljišta. Naime, uz magistralnu cestu na Pavlovcu iznad prelučke uvale, jednokatna glavna zgrada četverokutnoga tlocrta poduprta je, zbog strmoga pada terena na južnoj strani, sistemom potpornih betonskih zidova, formirajući iznad padine izbačeni dvoetažni volumen oslonjen na četiri nosača iznad kojih je prostor nekadašnjega restorana, rastvoren širokim ostakljenim plohama, iz kojega se pruža pogled na Kvarnerski zaljev. Zapadno od glavne zgrade uzdužni je stambeni volumen, dok je jugoistočno niz padinu smještena ljetna depandansa. Iako planirani, uski samostalni paviljoni/bungalovi u riječkom motelskom kompleksu nisu izvedeni.

Hotelska jadranska arhitektura Ivana Vitića u svojim tipološkim i morfološkim obilježjima, gotovo na tragu corbusierovskih načela, usvaja arhitektonsku sintaksu moderne, prezentnu u jednostavnim i čistim oblicima, konstrukciji čeličnih rešetaka, armiranobetonskim međukatnim konstrukcijama, ravnom krovištu, pročeljima lišenim ukrasa i ritmiziranima zavodljivom igrom kamenoga ziđa (u svim izvedbama drugačije obrađenoga i oblikovanoga), ožbukanih ploha i ostakljenih prozorskih površina. No, uz kompozicijsku i morfološku jednostavnost i čistoću te posvemašnji osjećaj za ravnotežu i ritam volumena i ploha, uvažavanje zadatosti parcele, korištenje lokalnog oblikovnoga vokabulara i osobito imperativ funkcionalnosti, Ivan Vitić svojim realizacijama nadasve odaje himnu zatečenom pejzažu i krajobraznom okruženju što njegova djela čini izrazito humanima, evocirajući tendencije organičke arhitekture, ali i kritičkoga regionalizma. Zajednički je to nazivnik značajnoga broja ostvarenja turističke arhitekture na hrvatskoj jadranskoj obali iz razdoblja socijalizma, a Vitić je za arhitektonsko oplemenjivanje zatečenoga krajolika pokazao poseban senzibilitet i stvaralački potencijal.

Rijeka, Motel Panorama, novinska fotografija

Artefakti kolektivne memorije i društvenog ideala 

Unatoč izvornoj turističkoj namjeni, motelski kompleksi Ivana Vitića u turistički orijentiranom društvu gotovo dva desetljeća egzistiraju bez namjene zbog čega su izloženi kontinuiranom propadanju. Problematika obnove i prenamjene moderne arhitekture izrazito je složena i polivalentna, te zahtijeva interdisciplinarno i dinamično promišljanje konzervatorske metodologije. Potencijalno zadržavanje izvorne namjene, iako sporno zbog zadanih okvira i zahtjeva suvremenoga turističkoga tržišta te promjene društvenih okolnosti, svakako nudi mogućnost sagledavanja graditeljske kulturne baštine u kontekstu razvoja kulturnoga turizma te istovremeno gospodarske održivosti baštine. Percepcija moderne arhitekture u brendiranju turističkih kulturnih proizvoda, kao i tematska promocija kulturne baštine, pružaju kreativne mogućnosti za turističku interpretaciju i prezentaciju razdoblja bliske socijalističke prošlosti, duha vremena i životnoga stila tadašnjih putnika. Srodni kriteriji poželjni su i u realizacijama prenamjene motelskih zgrada, apostrofirajući prije svega kolektivnu memoriju, povratak javnoga i društvenoga interesa te revitalizaciju lokalne zajednice.

Bez obzira provodi li se postupak obnove ili prenamjene, moderna arhitektura uslijed brojnih izazova zahtijeva posebnu pažnju i senzibilitet, stoga je upis u Registar kulturnih dobara svakako prvi uvjet za adekvatno postupanje sa zaštićenom graditeljskom baštinom. Istodobno, brojna djela moderne arhitekture tek očekuje postupak stručne valorizacije u kontekstu kulturne baštine te posljedično i stjecanje statusa kulturnoga dobra kao uvjeta za očuvanje i obnovu vrijednoga graditeljskoga fonda, slijedeći metodološke principe u kojima dominantnu vrijednost ne predstavljaju samo materijali (u slučaju moderne arhitekture posebno osjetljivi i potrošni) i graditeljski artefakti, nego evokacija ideje samih djela i duha vremena u kojemu su nastala, odnosno reinterpretacija arhitekture u suvremenom funkcionalnom kontekstu.

Motel_Trogir_povijesni_izgled_arhiva_Muzeja_grada_Trogira[1]

[1] Među brojnim stručnim aktivnostima ističu se: Turistička gradnja na hrvatskoj jadranskoj obali – između ideologije i autonomnosti, izlaganje, autori Šerman, K. i Mrduljaš, M., konferencija Slobodno vrijeme/Sloboda: Arhitektura slobodnog vremena u Istočnoj i Zapadnoj Europi 1960-1980, Zürich 2007.; Uskoković, S.: Moderna arhitektura kao kulturna baština Dubrovnika, Zagreb 2009.; Udruga za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze, projekt Motel Trogir, 2013.; Izložba Transformacije hotelske arhitekture na hrvatskoj obali Jadrana, MMSU Rijeka, 5.-25.3. 2015. (kustos Michael Zinganel); Dokumentarna serija Betonski spavači o modernističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije, Produkcija: Hulahop za HRT, scenarij: N. Sablić, S. Ban, M. Mrduljaš, 2015.

Izvori:
http://moteltrogir.tumblr.com/ (Preuzeto 23.04.2015.)
https://www.facebook.com/pages/Motel-Trogir/599623473432948 (Preuzeto 23.04.2015.)
Ivan Vitić, u: Arhitektura: časopis za arhitekturu, urbanizam i primijenjenu umjetnost, god.54 (2005), Zagreb 2005.
Arhitekt Ivan Vitić, Zagreb 2007. (ur. Juras, I.; Uchytil, A.; Štulhofer, A.)
Temat: Vitićevi jadranski moteli, Zarez, XV/371, 21. studenoga 2013. (Autori: Bodrožić, N.; Šimpraga, S.; Čavlović, M.; Mrduljaš, M.; Kalčić, S.; Butković Micin, L.; Uskoković, S.; Asabashvili, L.)
Ivaniš, N.: Vitićev motel “Sljeme” propada, http://pogledaj.to/arhitektura/viticev-motel-sljeme-propada/ 03.04.2014. (Preuzeto 23.04.2015.)
Matejčić, B.: Najbolji hrvatski hoteli su – socijalistički, http://pogledaj.to/arhitektura/najbolji-hrvatski-hoteli-su-socijalisticki/02.03.2015. (Preuzeto 23.04.2015.)
Mušić, I.: Motel Trogir – vrhunski primjer zaboravljenog turizma, http://stav.cenzura.hr/motel-trogir-vrhunski-primjer-zaboravljenog-turizma/21.11.2013. (Preuzeto 24.04.2015.)
Pavičić, J.: Sjaj i bijeda ex yu hotela na Jadranu, http://www.jutarnji.hr/sjaj-i-bijeda-ex-yu-hotela-na-jadranu/1308254/3. 03. 2015. (Preuzeto 27.04.2015.)
Valerjev Ogurlić, N.: Turizam u socijalizmu i nakon njega: Procvat i propast hotelskih kompleksa,http://www.novilist.hr/Kultura/Izlozbe/Turizam-u-socijalizmu-i-nakon-njega-Procvat-i-propast-hotelskih-kompleksa/6.03.2015., (Preuzeto 27.04.2015.)
Vrtiprah, V.: Kulturni resursi kao činitelj turističke ponude u 21. stoljeću, u: Ekonomska misao i praksa, Sveučilište u Dubrovniku, god XV. (2006), br. 2, str. 279-296.

……………………………………………………………………………..

MODERNA ARHITEKTURA TROGIRA 1945.-1990.

Tekst: Lidija Butković Mićin, kustosica izložbe u Muzeju grada Trogira, rujan 2015.

Robna kuca Prima_Antun Satara_1969_arhiva Muzeja grada Trogira

Robna kuća PRIMA Trogir, arhitekt Antun Šatara (1969)_ arhiv Muzeja grada Trogira

O IZLOŽBI:

Uvrštavanjem bivšeg motela Sljeme arhitekta Ivana Vitića na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2013. godine napravljen je veliki iskorak u društvenoj valorizaciji moderne arhitekture trogirskog područja, ali i osvještavanju potrebe sustavnog istraživanja i očuvanja tog segmenta graditeljske baštine. Ovaj izložbeni projekt motivirala je želja da se započeti javni dijalog o budućnosti Vitićevog ostvarenja potkrijepi sagledavanjem šire situacije, odnosno učini daljnji napor k utvrđivanju koordinata zamašnog urbanog razvoja Trogira nakon Drugog svjetskog rata.
Kako je riječ o uglavnom slabo obrađenom povijesnom sloju grada, istraživanje se fokusiralo na konstataciju činjenica. Dokumentiran je građevinski fond, pretraženi dostupni arhivski izvori i stručna periodika, obavljen niz razgovora, a sve sa ciljem da se dosad anonimnim objektima pridruže imena njihovih projektanata i shvati pozadina pojedinih investicija te na taj način stekne potpunija predodžba o lokalnoj arhitektonskoj produkciji i gradogradnji u tadašnjim političko-ekonomskim prilikama. Dragocjena su bila i zapisana kritička razmišljanja suvremenika o ubrzanoj izgradnji trogirske regije i općenito jadranske obale tijekom ovoga razdoblja, osobito Ive Babića, Željke Čorak, Antoanete Pasinović, Milana Preloga, Grge Gamulina, Tomislava Marasovića i drugih, kao i doprinosi istraživača koji su historizirali pojedine aspekte trogirske povijesti i arhitekture 20. stoljeća, poput Ive Babića, Stanka Piplovića, Dražena Arbutine i Danke Radić. Vesna Perković Jović na temelju svoje doktorske disertacije i kasnijih radova za ovu je izložbu pripremila prezentaciju odabranih vikend-kuća arhitekta Frane Gotovca na Čiovu i u Seget-Vranjici otvorivši važno pitanje kvalitativnog dosega individualne izgradnje.

Brodogradiliþte_-_panorama_arhiva_Danke_Radiå[1]

Premda se u prvoj polovini 20. stoljeća u užoj okolici Trogira mogu očitati određene protomodernističke tendencije, prvenstveno u utilitarnim projektima industrijskih pogona i socijalnoj stanogradnji, arhitektonski modernizam u punom smislu riječi afirmirao se tek nakon Drugog svjetskog rata nošen valom socijalističke modernizacije. Diljem socijalističke Jugoslavije uspostavljena je društveno financirana mreža javnih ustanova i stanogradnje, a arhitektonski okvir navedenih investicija činile su funkcionalne zgrade modernističkog sloga. Stoga je i naglasak ove izložbe stavljen na društvenu izgradnju koja je bila nositelj gospodarskog napretka grada i životnog standarda građana. Poduzeta ulaganja u socijalističkom sustavu imala su nedvojbeno pozitivne učinke: prijelaz iz poljoprivredne u industrijsko-turističku privredu, bolje obrazovne mogućnosti, zajamčena i lako dostupna zdravstvena zaštita, poboljšanje stambenih uvjeta, razvijeniji kulturni i društveni život općine. No, građevinska ekspanzija koja je pratila sveopći društveni napredak ostavila je ozbiljne prostorne i ekološke posljedice. Trogirsko kopno urbanizira se mehaničkim kolažiranjem javne, komercijalne i stambene izgradnje uz reduciranje poljoprivrednog zemljišta i zelenih površina. Propuštena je prilika za formiranje novog, cjelovitog urbanog sustava, čvrste prostorne matrice nekog mogućeg Trogira II. Istovremeno, građevinski pritisak na neposrednu okolicu povijesne jezgre umanjio je njen otočki karakter. Stoljećima definirana, zatvorena fizionomija grada iz panoramske vizure počinje fuzionirati sa puzajućom izgradnjom kopna. Tek nekoliko desetljeća akceleriranog razvoja odgovorno je za drastične promjene na urbanom i prirodnom krajoliku Trogira i okolice. Izložba progovara i o tom problemu koji je postao samo još akutniji povećanjem prostornog, prometnog, vizualnog i socijalnog kaosa nakon 1990. godine.
Prezentirane arhitektonske realizacije ocrtavaju karakteristične faze poslijeratnog modernizma: od pragmatičnog, shematskog funkcionalizma u poraću, preko varijanti zrelog, internacionalnog modernizma 50-ih i 60-ih godina do okretanja kritičkom regionalizmu i postmodernističkim strujanjima u kasnim 70-im i 80-im godinama. Na trogirskom području svoj su trag ostavili brojni arhitekti, manje ili više poznati protagonisti ondašnje arhitektonske scene, među kojima su, osim spomenutog Vitića, još i Neven Šegvić, Berislav Kalogjera, Mira Poletti, Lovro Perković, Zdravko Bregovac, Ante Svarčić, Antun Šatara i drugi, dok posebno mjesto pripada djelatnicima Projektnog biroa Graditelj iz Zagreba: Zvonku Maliću, Damiru Kvočiću i Nikoli Raku. Ova projektna organizacija, najčešće u sinergiji sa lokalnim građevinskim poduzećem Graditelj, realizirala je niz javnih objekata i stambenih naselja doprinoseći, nehotice, prevladavajućem osjećaju jednoobraznosti trogirske arhitekture 70-ih i 80-ih godina.

Motel_trogir_panorama_iz_zraka_1966_Hrvatski_drºavni_arhiv[1]

Vitićev motel ostaje, svakako, najvrjedniji arhitektonski artefakt svoje epohe, no uvidom u izvorne projekte i arhivske fotografije drugih gradnji, prepoznaje se još kvalitetnih ostvarenja koja danas, kao i Vitićevo djelo, ne možemo u potpunosti cijeniti zbog neadekvatnog održavanja. Nadamo se kako će daljnja istraživanje i popularizacija moderne arhitekture Trogira podignuti svijest njihovih vlasnika i korisnika te potaknuti skrb za ovo, još uvijek uglavnom neprepoznato graditeljsko nasljeđe.


…………………………………………………………………..

MOTEL TROGIR: NIJE UVIJEK BUDUĆNOST ONO ŠTO DOLAZI-umjetničke intervencije u javnom prostoru Trogira, prosinac 2014.

Tekst: Jasminka Babić za Trikulturu/ Hrvatski radio, 3. program, 12/2014.

Neli Ruzic_ Stolen Future_ photo by Ida Skoko

Tijekom posljednjih dvadeset godina, svjedoci smo polaganog ali sustavnog zanemarivanja i propadanja javnih prostora ili, preciznije rečeno, nestanka javne funkcije mnogih prostora. Razlozi su brojni i raznovrsni – od problema nastalih kao posljedica procesa privatizacije, nebrige i nemogućnosti državnih institucija, do privatnih ulaganja kojima postojeće regulative dozvoljavaju potpuno zanemarivanje javne dobrobiti investicija. Jačanjem civilnog sektora posljednjih se godina ipak dogodio pomak u senzibilizaciji javnosti za navedene probleme. Slobodne veze su udruga za suvremene umjetničke prakse osnovana 2009. godine koja je, među ostalim, usmjerena i na problematiku navedenih procesa. Raznovrsnim suradnjama s umjetnicima, kustosima, stručnjacima i znanstvenicima iz referentnih područja nastoji se usmjeriti fokus kulturne i šire javnosti na, očito rastuće, probleme javnih prostora. Jedan od primjera takvog projekta je MOTEL TROGIR koji je započet 2013. godine kao javna kampanja za afirmaciju i očuvanje arhitekture socijalističkog modernizma, s naglaskom na jadranske motele arhitekta Ivana Vitića u Trogiru i Rijeci. Projektni tim kojeg čine Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Diana Magdić i Saša Šimpraga je u srpnju ove godine raspisao javni međunarodni poziv za prijedlog umjetničke intervencije u javnom prostoru grada Trogira, s namjerom da ukaže na neke od vrijednih ali zapuštenih gradskih punktova koji su nakon dugog vremena nemara izgubili svoju javnu namjenu. Na natječaju je odabrano troje umjetnika koji su 09. prosinca svoje radove izveli u sklopu jednodnevnog pilot događanja.

Marko Gutic Mizimakov_ sadim_ photo by ana zubak
Zagrebačko- skopski umjetnik Marko Gutić Mižimakov izveo je performans pod nazivom Sadim! u prostoru trogirskog vrta Garagnin Fanfogna. Iako je ovaj klasicistički vrt jedan od vrednijih povijesnih vrtova u Hrvatskoj i kao takav se nalazi na listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske, danas je potpuno neodržavan i zapušten. Gutić Mižimakov je izveo performans temeljen na pokretu i glasu, pri čemu je istražio prostor vrta, proveo njime i publiku koja je na poziv umjetnika i sama sudjelovala u performansu, te na taj način oživjela ovaj izniman zaboravljeni prostor.

marko gutic mizimakov- sadim- photo by ana zubak_ mala
Splitska umjetnica Neli Ružić je za rad pod nazivom Stolen Future odabrala poznate bungalove Vitićeva motela. Jednostavnom svjetlosnom intervencijom iznutra je osvijetlila šest prepoznatljivih paviljona, te stvorila iluziju prisutnosti u već davno napuštenom i devastiranom mjestu. Dojmljiv rad je bar na kratko usmjerio pozornost na gotovo zaboravljeno mjesto koje, paradoksalno, leži tik uz jednu od najprometnijih dionica Jadranske magistrale. Po riječima same umjetnice „Stolen Future postaje bljesak nekog drugačijeg scenarija, nematerijalnost svjetlosti priziva neke prošle budućnosti, ali i alternativne sadašnjosti“.

Neli Ruzic_ Stolen Ruzic
Zagrebačka umjetnica Ana Zubak u bivšem je kampu Soline izvela akciju pod nazivom Spomenik. Svečanim protokolom koji je uključivao i zdravicu, glazbenu pratnju lokalnih glazbenika i grupnu fotografiju, umjetnica je otkrila spomenik koji to nikada nije bio – riječ je o konstrukciji koja je nosila javne tuševe u vrijeme kada je kamp još uvijek bio u funkciji. Kombinacijom apsurda i humora, jer objekt uistinu podsjeća na spomeničku formu, autorica je na nepretenciozan način upozorila na zaboravljeno mjesto koje materijalnim tragovima nekadašnje namjene podsjeća na vremena u kojemu su takvi prostori bili izuzetno živa i značajna mjesta u lokalnoj zajednici. Važno je napomenuti da je dio rada bio i službeni poziv svim čelnim ljudima u gradu i trenutnom gradonačelniku Trogira da sudjeluje u programu, no nitko od pozvanih se nije odazvao. Ovakva, u biti očekivana reakcija dodatno potvrđuje stavove vladajućih struktura koje su i dovele do trenutnog stanja navedenih prostora, a i naglašava vrijednost ovakvih intervencija i projekata kao što je Motel Trogir.

DSC_8198
Uspješnost izvedenih umjetničkih intervencija nemoguće je promatrati izdvojeno iz cjelokupnog projekta Motela Trogir. Kao što je već spomenuto, projekt je pokrenut 2013. godine u svrhu očuvanja modernističke arhitekture, s naglaskom na jadranske motele Ivana Vitića. Iako se struka jednoglasno složila da je riječ o izuzetnim primjerima visokomodernističke arhitekture, pri čemu je trogirski primjer upisan na listu trajno zaštićenih kulturnih spomenika Republike Hrvatske, zbog niza nesretnih okolnosti, danas su moteli napušteni, u derutnom stanju i osim kod uskog kruga stručnjaka, gotovo potpuno izbrisani iz javne memorije. Vrednovanju Vitićevog opusa i promjeni u percepciji šire javnosti o vrijednosti nasljeđa socijalističkog modernizma, zasigurno su pridonijele i akcije organizirane u sklopu projekta Motel Trogir kao što su stručna vodstva kroz Vitićeva ostvarenja u Zagrebu – Pionirski grad i tzv. Kockicu. Velik interes javnosti pokazao je da ipak postoji senzibilizirana publika zainteresirana za otvaranje spomenutih objekata javnosti.

U sklopu projekta objavljen je u časopisu Zarez u studenom prošle godine i temat pod nazivom Vitićevi jadranski moteli. U izuzetno zanimljivim tekstovima Vitićev opus je obrađen s pozicije povijesti arhitekture, ali i problematike zaštite i očuvanja baštine moderne. Upravo u kontekstu projekta Motel Trogir zanimljivo je prenijeti dio teksta Sandre Uskoković koja navodi da „Paradoks „modernog kulturnog dobra“ obuhvaća mnoge složene nedoumice po pitanju “promjene i kontinuiteta”. Edukacija javnosti, ali i profesije, osviješteni investitori, kao i stvaranje senzibilnog konteksta, predstavljaju izglednije razloge za podizanje općih standarda kvalitetne zaštite i obnove. Naposljetku, bolje razumijevanje intelektualnog i povijesnog aspekta moderne arhitekture može pridonijeti boljem očuvanju i osviještenosti o potrebi zaštite.“ Iako je krajem 2013. Vitićev trogirski motel uistinu dobio trajnu zaštitu, pitanje je u kojoj mjeri će duh prostora biti sačuvan jednom kada se krene u obnovu samog kompleksa. Upravo u tom segmentu su inicijative poput Motela Trogir iznimno važne.

ana zubak_preparations
Primjer Motela Trogir možemo shvatiti kao paradigmu za poticanje širih javnih rasprava o zanemarenim aspektima javnih prostora i promoviranje kulture prostora općenito. Jer, činjenica je da su pojave na koje ukazuje projekt široko rasprostranjene na čitavom području Hrvatske. S jedne strane se zaštićene povijesne jezgre, bilo antičke, bilo srednjevjekovne, eksploatiraju do krajnjih granica izdržljivosti. Takve primjere svakodnevno vidimo u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i ostalim gradovima, gdje se zbog maksimalne zarade i privatnih interesa zanemaruju temeljne vrijednosti samih prostora. S druge strane, negativna percepcija socijalističkog nasljeđa u kombinaciji s nezainteresiranošću i tromošću struke, potpuno zanemaruju i polako brišu nasljeđe kasnijih razdoblja. Djelovanje struke i umjetnika kroz format udruživanja poput Slobodnih veza postavlja dobre temelje za promjenu dane situacije. Jasno je da se isključivo umjetničkim djelovanjem teško može promijeniti svijet, no očito se može postaviti pitanje, ukazati na problem, senzibilizirati one kojima ovakve probleme ostavljamo u nasljeđe.

…………………………………………………………………….

MOTEL I MAGISTRALA

Tekst: Melita Čavlović za Zarez/temat Vitićevi jadranski moteli, 23.11. 2013.

duska boban- motel trogir 3

Gradnja Jadranske magistrale, od pripremnih radnji 1955. do otvorenja 1965. godine, zauvijek je izmijenila prostor hrvatskog priobalja. Već iduća godina kroz časopise „Turističke novine“ ili „Turizam“, bilježi više nego udvostručenje broja turista koji su novom prometnicom posjetili obalu; turizma koji će od tada pa na dalje ostati glavni zamašnjak razvoju obale. Cesta se prostirala prirodnim resursima bogatim obalnim prostorom, a putovanja kroz krajobraz su prezentirana kao serija izmjenjujućih vizualnih podražaja, koja su se konzumirala prolaskom kroz prirodne ljepote ili obalne gradove i manja mjesta. Ako se uzme u obzir da su dva popularna objekta želje toga vremena bili automobil i televizor, nimalo ne iznenađuju očekivanja kojima je „magistrala uz sebe trebala akumulirati u čitavoj svojoj dužini prostiranja sadržaje, ne bi li se stvorio svojevrsni „kontinuirani“ grad.“[1] I ona da sa „psihološkog i estetskog stanovišta Jadransku cestu treba oblikovati kao jedan dugometražni film, koji će biti prikazivan putnicima na ekranu automobilskog stakla, u kojemu će oni za čitavo vrijeme vožnje savršeno uživati.“[2]

adriatic road

Obalna cesta je prvi puta dotadašnje fragmente prometnica povezala u putanju, koja je oblikovala i poseban fenomen automobilskih karavana, kojima je iskustvo tranzita, prezentirano kao istinsko iskustvo putovanja. Automobil je bio statusni predmet i simbol slobode, pa se na obitelji koje su posjedovale automobil gledalo kao na one koje gaje moderne nazore. Arhitektura ih je samo trebala udomiti u novom tipu, onom motela. Osim prenoćišta, za motele je uobičajena bila ponuda i auto-servisa, benzinske stanice, restorana, auto-kampa itd. Cijene su u motelima bile osjetno niže nego u sličnim objektima te vrste, a sličnost i ujednačenost motela u sustavu ponude, garantirao je i razinu pružanja usluge posjetiocu.

salapura motel 1

SERIJA MOTELA

Godine 1965. poljoprivredni industrijski kombinat „Sljeme“ otvorio je istovremeno motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci. Uz motele, „Sljeme“ je posjedovalo i sedam „ekspres-restorana“ koji su nudili vlastite proizvode, a cijenom bili među najjeftinijima u zemlji. Ne iznenađuje investicija „Sljemena“ u lanac motela. Uzor pojavi treba tražiti u upravo i geografski bliskoj Italiji, gdje su uz Autostrade, prehrambeno industrijske kompanije, uobičajeno podizale motele kako bi osigurale prodaju svojih proizvoda (npr. Motta, Pavesini, itd.). Te su kompanije poslovale po nižim cijenama, te uz motele su gradile i druge vrste ugostiteljskih, trgovačkih i servisnih zgrada, kao što su „snack-barovi“, autokampovi, servisne i benzinske stanice. Njihova isplativost nije počivala na njihovom individualnom rentabilitetu, već upravo na postojanju tog lanca motela, koje su uglavnom koristili strani turisti, dok prosječan broj zadržavanja u njima nije bio duži od svega jednoga dana.

Ivan Vitić, rođeni Šibenčanin i autor motela, ujedno je i sam vozio Alfu Romeo i bio gorljivi i temperamentan ljubitelj vožnje i potvrđeni ljubitelj automobilizma.

image

Svoj prvi projekt koji će postati predložak za tip, izradio je 1962. godine za investitora u Trstu. Za potrebe kombinata „Sljeme“, korišten je tršćanski projekt, premda bitno smanjenog opsega i broja različitih elemenata. Od cjelokupnog sljemenskog programa izgradnje motela povjerenih Vitiću (njih pet: u Umagu, Primoštenu, Biogradu, Rijeci i Trogiru) izvedeno je njih tri, iako je „Sljeme“ još posjedovalo motele primjerice u Karlobagu i Delnicama. Vitićev riječki motel je 1965. godine nagrađen republičkom i federalnom Borbinom nagradom za najviše postignuće u arhitekturi Jugoslavije. Sljedeće godine Vitić će izvesti još jedan motel, koji pripada istom tipu, a taj je manje poznat motel „Košuta“ kod Kragujevca u Srbiji.

Cjelokupni lanac motela projektiran je kao sklop sačinjen od nekolicine volumetrijski jasno definiranih elemenata, koji su međusobno povezani pješačkim trijemovima, a neki isključivo cestama, odnosno postavljeni slobodno u prostor čineći tako složenu prostornu kompoziciju.

image

Ključna urbanistička odrednica tipa je izuzetno mala izgrađenost u odnosu na veličinu parcele, mišljene kao parkovno dovršene cjeline, što je bitno naglasiti budući da je kod nas rubna izgrađenost parcele, iz današnje perspektive očekivane razine rentabilnosti turističkih investicija, postala uobičajena praksa. Ovako definiran složeni tip permutira raspored, broj i međusoban odnos elemenata ovisno o datostima pojedine lokacije, poput veličine parcele i topografije. Tako će biogradski slučaj biti zrcalna slika urbanističke situacije trogirskog motela, s paviljonima orijentiranim na sjevero-zapad, a ne na jug s pogledom na borovu šumu kao kod trogirskog slučaja. Zanimljivo je da najavljivani i u Rijeci, samostalni paviljoni tamo nikad nisu izgrađeni, dok Kragujevac jedini posjeduje čak deset izgrađenih, od uobičajenih šest samostalnih dvoetažnih paviljona. Utoliko možemo govoriti o specifičnostima svake pojedine realizacije. Potrebu brze gradnje tipa, koji je u tu svrhu projektiran polumontažno, odnosno brzog povrata investicije potvrđuje i činjenica da su sva tri motela izgrađena iste 1965., dok je za realizaciju cjelokupnog programa ponestalo financijskih sredstava. Glavna je zgrada trebala raditi duž cijele godine, te je postojala namjera se da se moteli opreme i centralnim grijanjem, kako bi se osigurao njihov kontinuirani rad.

CEREMONIJA PARKIRANJA

Moderna arhitektura nije bila novost u gradu Trogiru. Već su na zapadnom dijelu starog dijela grada, praznine nastale bombardiranjem nakon Drugog svjetskog rata ispunjene stambenim kompleksom od tri građevine arhitekta Berislava Kalogjere i jedne arhitekta Nevena Šegvića.

image

Kalogjera je zgrade postavio s intencijom rekuperiranja urbanih obilježja gustoće, prema postojećem izgubljenom građevnom fondu, dajući svim kućama karakteristična kamena oplošja. Moderna arhitektura nije bila dio uobičajenog folklora razglednica, a turisti su nezadovoljno komentirali nepotrebno oskvrnjenje obilježja srednjovjekovnog grada.

Historijat Motela Sljeme, arhitekta Ivana Vitića smještenom izvan granica povijesnog grada, neodvojiv je od historijata magistrale. Potvrda tome je i sam čin otvorenja magistrale i paralelna manifestacija otvorenja motela – dan nakon toga – koje su se obje dogodile upravo u Trogiru.

image

Karakter trogirskog turizma je do tada bio naglašeno tranzitan, te je prosječan boravak posjetioca u Trogiru bio najviše pet do šest dana. Kroz njega je nakon toga u vrijeme ljetne turističke sezone dnevno prolazilo gotovo 160 redovitih autobusnih linija i više od pet tisuća motornih vozila u pravcu od sjevera prema jugu.

Trogirski motel se sastoji od nekoliko karakterističnih zgrada razmještenih unutar jasnog i preglednog ortogonalnog sustava.(Sl.5) Glavna je zgrada recepcije s restoranom i njegovom vanjskom natkrivenom terasom. Na prvi se kat – na kojem su spavaće sobe – uspinjalo vanjskim čeličnim stubištem. Terasa je njezinog prizemnog restorana vanjskom šetnicom povezana s jednokatnom depandansom, koja je u komunikacijskoj vezi s još jednom, no ovoga puta drugačije oblikovanom dvokatnom depandansom. Južno od svega su postavljeni samostalni paviljoni.

image

Do svih zgrada se individualno pristupalo osobnim automobilima, a upravo je njima dano prvenstvo, budući da je vanjski prirodni okoliš artikuliran i prema radijusima automobilskog kretanja. Paviljoni su osobiti. Ostavljeni su izvan sustava pješačkih šetnica s predviđenim parkirališnim mjestima između pojedinih jedinica. U Rijeci je automobilski protokol nalagao da ulaskom u motelski sklop, gost automobilom ceremonijalno prolazi ispod glavne motelske zgrade – koja bi se na taj način ekspresivno naginjala iznad njega – nastavljajući svoju vožnju do mjesta parkiranja. Mjestima su dani pogledi na more, ravnopravni onima koje bi posjedovali paviljoni. Kako paviljoni u riječkom slučaju nisu izgrađeni, trogirski sklop je utoliko vrjedniji, budući da su kod njega ostvareni paviljoni, položeni u smjeru juga s pogledima kroz vjetrobranska stakla honorirani pogledom na borovu šumu. Pročelja glavne zgrade vješta su kompozicijska igra, koju čine kameni paravani, tamni čelični prozorski otvori, bijela žbukana platna i ponekad „praznine“ nastale potpunim ukidanjem zidnog platna. Izbor konstruktivnog sistema glavne zgrade – a kojeg čine vitki čelični stupovi koji nose čelične traverze i tanke betonske ploče – omogučio je igru otvorima na pročeljima intrigantnijom. Naime, karakteristično se ponavljaju horizontalni uski prozorski prorezi u dužini ispod betonske ploče, koji nagovještaju nenosivu ulogu kamenog ziđa ispod njega. U trogirskom slučaju korištena je verzija „kiklopskog“ načina zidanja lomljenog kamena. Kod spomenutih zidova kamen je korišten dosljedno u okolnostima kada je zid izložen vanjskim vizurama. On je isto tako prenesen u interijer, kada je njime postojala intencija dodatnog naglašavanja javnog karaktera prostorija što je primjerice bilo kod restorana. U slučajevima kada bi zidovi djelomice zahvaćali javne, a djelomično privatne prostorije soba, u svojim vertikalnim ekstenzijama u gornje spavaće traktove, redovito bi bili žbukani sa svoje unutarnje, intimne strane sobe. Tako bi sobe na gornjim katovima ponekad imale žbukane, a ponekad kamene vanjske strane zidova, a sve vođeno vanjskom kompozicijom pročelja. Izbor podnih materijala jednako je tako bio kodiran. Hodnici ispred soba su primjerice na prvom katu opločeni istim materijalom kao i prizemna ulazna niša ili vanjske natkrivene šetnice. Podni materijal sustava šetnica putem vanjskih čeličnih stuba naznačio je i javni karakter hodnika ispred soba. Oni doista i pripadaju obitelji vanjskih šetnica, budući da su kao i one natkrivene ali ujedno i izložene vanjskim atmosferskim prilikama.

Sustav vanjskih šetnica danas nam je dvostruko zanimljiv. One jesu odgovor na potrebu da gosti prilikom ulaska i izlaska iz vozila budu natkriveni, no istovremeno daju važnost samoj stazi i poticanju kretanja i susretanja pješaka distancirajući parkirana vozila od ulazaka u sobe ili usmjeravajući i manevrirajući pješačko kretanje između dviju točaka kroz uređeni okoliš. Nanizani paviljoni na jugu nudili su komforniji smještaj za obitelji na svoje dvije etaže. One su se mogle u svojim automobilima dovesti tik do ulaza u paviljon i parkirati pored njega. Identičan je ritam ponavljanja paviljonskih kamenih zabatnih zidova, tako da između dva kamena zida jednom je stambena jedinica, a jednom parkirališno mjesto za obiteljski automobil.

image

TRAŽENJE NOVE NAMJENE

Početak sedamdesetih najavio je prodaju motela kao i dovršetak gradnje obližnjeg hotela „Medena“ deseterostruko većeg kapaciteta od motela, kao i dodatnih auto kampova. Daljnjem progresivnom razvoju turističke infrastrukture na području Trogira nije više bio potreban toliko specifičan dokument određenog vremena i njegove kulture opredmećen u onome što se pokazalo kao ne toliko profitabilnoj tipologiji motelske izgradnje. Utoliko je motel postepeno gubio na atraktivnosti.

Trogirski motel u odnosu na Vitićev sustav pokazuje pripadnost istom tipološkom predlošku, no nije identičan niti sa jednim od njih. Usporedimo li samo taj već često puta spominjani kameni zid, treba uvesti distinkciju. Naime iako je u sva tri motelske slučaja korišten zid, u Rijeci je to kameni zid od pločasto lomljenog kamena s prekinutom horizontalnom reškom, Biograd ima zid od grubog lomljenog kamena, a Trogir posjeduje „kiklopsko“ ziđe od lomljenog kamena. Osim toga kod Kragujevca u Srbiji u kojemu je Vitić izveo motel „Košuta“, koji pripada istom tipološkom sustavu, umjesto kamena posegnuo je za opekom kao vanjskom membranom, na mjestima na kojima je taj zid kod nas izveden u kamenu.

Zadrške o vrednovanju pojedinih dijelova sustava i njihovoj međusobnoj zamjenjivosti trebalo bi odbaciti. Današnje stanje zapuštenosti i devastiranosti motelskog sklopa rezultat je višestruko nepovoljnih okolnosti. Kako je magistrala oko trogirskog područja s vremenom postala gotovo kontinuirano izgrađen teritorij s ponudom različitih restorana i odmarališta, atraktivnost motela je time jenjavala. Njegova parcela iako u vrijeme izgrađenosti izvan obuhvata grada, širenjem gradskog teritorija dobivala je sve više na vrijednosti. Za pretpostaviti je da će daljnje odugovlačenje neizvjesne pozicije samo progresivno narušavati njegovo autentično stanje, budući da mu je izgrađenost nedovoljna za svaku iole ozbiljniju namjeru oživljavanja turističke namjene. Njegovu vrijednost treba prepoznati u organizaciji parcele, specifičnostima arhitektonskih volumenima, potencijalnom krajobraznom bogatstvu i identitetskom obilježju kamenih zidova. Razina propadanja građevnih elemenata, nije ireverzibilna, a za pretpostaviti je da je unutarnje uređenje bilo standardno to jest kataloški odabrano. Svaka buduća obnova trebala bi ići u smjeru njegove prenamjene u širokom rasponu kulturnih i edukacijskih programa naglašeno javne orijentacije, koje bi sklop u svojim prostorijama svakako mogao objeručke udomiti.

image

[1]***(1957.), Jadranska magistrala, „Čovjek i prostor“, Zagreb, IV(68): 2

[2] Isto.

Fotografije: Duška Boban, Marko Salapura, Saša Šimpraga